Piši, od droge briši

NATJEČAJ ZA NAJBOLJU PRIČU

Poziv je upućen pulskim osnovnim školama Centar i Šijana, Gimnaziji Pula i Tehničkoj školi Pula. U nastavku su svi pristigli radovi na natječaj.

Praholjub

Ponoć, Mjesec pun, magla sišla je na šumski drum. Svud mrtvilo je, muk.

Odjednom korak začu se jedan, za njim i drugi. Šumske aveti to nisu, sablast ova

nije lik iz bajke. Praholjub to je, ubojica oca si i majke.

Uže oštro muljem vuče, umišljeni siječe glog. Na stazi bez povratka ostavljen,

odbačen, bez ognjišta. Korača on, korača pa stane, zauvijek stane.

Uže blatno sveže o granu starog hrasta, na kamen obližnji pope se i omču

si položi oko vrata. Tad pusti se, a grana se s vremenom osuši i pukne.

S njome pade i poluživi Praholjub.

Tone već dugo. Guta ga beskrajno blato.

(Mirko Grgorinić, 2. razred Gimnazija Pula, Mentorica: Jasna Perković)

 

Piši i od droge briši

Ako koristiš drogu,

Od frendova dobiš nogu.

Droga nije moda,

To je loša metoda.

Ne koristi koku,

To je loše tvojem krvotoku.

(David Greiml, 1. razred Tehničke škole Pula, Mentorica: Gordana Mofardin)

 

Kreni dalje

Marihuana nije hrana

Da je konzumiraš svakoga dana.

Alkohol i droga

Nisu vrijedni života tvoga.

Alkohol vodom zamijeni

I u zdrav živor kreni.

Droga u vodi više nije

Samo tvoje pare pije.

Ovisnost ti samo rane stvara,

Tko zna do kojeg ćeš preživjeti dana.

Zato zaustavi se na vrijeme

I napravi nove životne promjene.

(Katia Ivanišević, 1. razred Tehničke škole Pula, Mentorica: Gordana Mofardin)

 

Piši od ovisnosti briši

            Problemi u obitelji, neuklapanje u društvo, loše imovinsko stanje…, sve su to problemi iz kojih se može razviti ovisnost. Ljudi počinju pušiti, konzumirati alkohol zbog znatiželje ili zbog društva. To im postaje jedini izvor sreće. Konzumirajući opojna sredstva ulaze u neki svoj zamišljeni svijet. Postaje im to kao bijeg realnosti, ne vide probleme, obitelj, okolinu, ne vide da u tom stanju štete ponajprije sebi, a kasnije i ljudima kojima su okruženi. U tom trenutku nisu svjesni da se više nikad neće vratiti na staro zato što su već došli do razine kada postaju ovisni i ne mogu bez toga.  Smatram da ljudi koji pokleknu problemima i postanu ovisnici nisu mentalno jake osobe. Ne znaju pristupiti problemu, pronaći rješenje, ne mogu biti sami sa sobom i ne pronalaze sreću i zadovoljstvo u životu. Nažalost, takvi će ljudi i ako se uspiju izliječiti ostati obilježeni, društvo će ih  jako teško prihvatiti.

(Martina Milovan, 2. razred Tehničke škole Pula, Mentorica: Gordana Mofardin)

 

Od droge jači

Droga je problem, kloni se toga

Nemoj biti endem i slušaj me stoga.

Imao sam frendove, sad su svi u raju,

Uživali su topove, ja u crnom čaju.

Dok su oni pili plavo-bijele tablete,

Ja sam ležao doma i jeo krokete.

sad pogledaj njih i nemoj biti trul,

jer ćeš postati stih, a nećeš biti kul.

Nemoj rokati linije ili vani neko piće,

Rađe diži utege, masu i mišiće.

Bolje biti bilder, neko furat neku spiku,

Zato okreni se sportu i napusti lošu ekipu.

(Mauro Rajčić, 2. razred Tehničke škole Pula, Mentorica: Gordana Mofardin)

 

Ako

Ako ikada osjećaš da ne pripadaš nigdje

Ili ikada pomisliš da nisi dio igre,

Sjeti se mene kako te čekam,

Sjeti se da lijes nije mekan.

 

Ako ikada želiš razrezati zapešće

Nađi si neki hobi, oslobodi se!

Ako ikada misliš da nisi potreban,

Znaj da si ovoga svijeta dostojan.

 

Ako ikada želiš oduzeti si život

Ili ikada pomisliš da je sve sivo,

Molim te, prijatelju, sjeti se mene,

Molim te nemoj si rezati vene.

(Nika Bosusco, 8.b razred OŠ Centar Pula, Mentorica: Ina Delić)

 

Santiago

     Zovem se Santiago, rođen sam u Columbiji dvadeset trećeg kolovoza 1967. godine u vrlo siromašnoj obitelji.

 Majka je radila u lokalnoj tvornici odjeće, a otac u rudniku, kao i moja tri starija brata. Htio sam bolji život za sebe i za svoju obitelj, zato sam uvijek učio kako bih mogao postati policajac. Policajac sam htio postati jer sam smatrao kako je to dobro plaćen i vrlo časan posao.

 Sa osamnaest godina bio sam najponosniji momak na svijetu. Dobio sam značku koju sam želio najviše na svijetu. Bio sam na kriminalističkom odjelu za narkotike. Sa dvadeset godina prvi put sam dobio priliku za odlazak na teren. Misija: nalaženja polja puna biljke koke. Tamo smo naišli na naoružane vlasnike plantaže koji su počeli pucati po nama, mi smo im uzvratili.

 Nakon pucnjave shvatio sam da sam ubio dvojicu. To saznanje me bacilo u stanje šoka, osjećao sam se vrlo loše i nisam mogao zdravo razmišljati. Vidjevši u kakvom sam stanju, poručnik mi je dao bijeli prah. Od njega sam postao euforičan. Stigli smo u policijsku postaju. Poručnik i ja smo otišli u prostoriju na razgovor. Pitao sam ga što mi je dao.

Odgovorio je: „Kokain''. ,,Molim?! Mi smo zaduženi da suzbijamo  korištenje droga, a ne da ih mi koristimo, nije ni čudo da je sve više dilera na ulici!''.

,,Slušaj!'', priprijetio mi je kapetan. ,,Ok, slušam!'', gotovo sam urlao na njega. ,,Osoba koja zdravo razmišlja ne može ubiti čovjeka''. Rekavši to, zalupio je vratima i otišao.

Od toga dana više nisam bio ista osoba, sve mi se činilo sivo, cijeli svijet srušio mi se kao kula od karata. Bilo je to vrlo teško prihvatiti i ostati ona osoba koja je živjela u zabludi i vjeri u dobro.

 Odustao sam od posla policajca. Nisam ga više mogao gledati, a kamoli smisliti taj posao! Ništa nije ostalo od sna.

 Završio sam na ulici, imao sam dvije opcije. Smrt od gladi ili protuzakonito djelovanje.

 Odlučio sam raditi protiv zakona kao utjerivač dugova, obzirom da sam dobro poznavao policijski posao. Bio sam jako dobar u tome. Nakon dvije godine shvatio sam koliko novca mogu zaraditi od preprodaje kokaina.

 Odlučio sam započeti svoj posao u Brazilu. Udružio sam se sa velikom bandom i uz njihovu pomoć postao sam najveći diler droge u Brazilu.

Imao sam sve: novac, žene, drogu. I ono najvažnije. Imao sam moć.

No… na vrhu je teško ostati.

Osamnaestog veljače 1990. specijalci su otkrili skladište kokaina, a dan poslije su me uhitili.

Srećom, u Brazilu vlada pravilo: tko ima novac, ima moć, a tko ima moć, bolje prolazi u životu. Tako sam i ja.

Potplatio sam suca, tako da sam od jedne godine zatvora dobio tri mjeseca. U zatvoru, ako se to može nazvati zatvorom, svima sam bio meta jer sam bio najniži. Platio sam zato nekim kriminalcima da me štite. Zatvor je bio čudan: nije bilo čuvarskih kontrola, zatvorenici su bili uvijek slobodni.

 To iskustvo nije bilo jako strašno, zato sam odlučio nastaviti sa prodajom kokaina.

 Dok sam još bio u zatvoru počeo sam razmišljati o talijanskom tržištu. U zatvoru sam upoznao Talijana iz vrha njihove mafije. Zvao se Luigi i rekao je ako ikada želim igrati veliku igru da se njega sjetim.

 Devetnaestog svibnja 1990., točno na dan kada sam izašao iz zatvora nazvao sam ga.

,,Hej Luigi, Santiago je, iz Brazila''.

,,Hej, što ima, zainteresiran za posao?'' direktan je bio on. ,,Uvijek'', bez oklijevanja sam rekao. ,,To volim čuti. Ovako, trebalo bi mi deset kilograma kokaina, do prvog srpnja''. ,,Zvuči dobro“ odvratio sam, „ali po kojoj cijeni?'' „Pedeset tisuća eura po kilogramu''. ,,Molim! Toliko?'' ,,Da“ odrezao je, „onda, pristaješ li?'' ,,Naravno'', što mi je preostalo, nego složiti se.

Dvadeset trećeg lipnja 1990. dolazim u Italiju s deset kilograma kokaina. Luigi me je proglasio glavnim dilerom u Italiji. Došao sam na vrh, imao sam sve kao i u Brazilu ali puno bolje i u puno većoj količini. Luigi mi je savjetovao da sav novac prebacim na brazilski račun u slučaju da me uhite, da ne izgubim sve.

Trećeg  siječnja 1994. godine uhićen sam i dobio sam deset godina zatvora. Probao sam se izvući tako da potplatim suca, ali me taj pokušaj koštao još deset godina iza rešetaka.

U talijanskom zatvoru je puno gore nego u Brazilu, česte su kontrole, nisi stalno slobodan, teže je doći do oružja za obranu.  No nešto se kod zatvora nikad ne mijenja, a to je da se može nabaviti sve, od oružja sve do droge. U zatvoru sam upoznao mladića od dvadeset i tri godine koji je završio u zatvoru radi uporabe heroina, nitko ga nije htio u ćeliji jer je uvijek bio nadrogiran.

 Ja sam ga primio u ćeliju pod jednim uvjetom. Više se ne smije drogirati. U početku se činilo da mu je bolje, dok ga nisam našao jednog dana  s iglom u ruci i sa još mnoštvo igla na podu. Pokušao sam ga spasiti, ali bilo je prekasno. Umro mi je na rukama od predoziranja.

Dobio sam živčani slom, kroz glavu su mi prolazile slike loših odluka i loših postupaka koje sam napravio kroz život, a tek kad sam počeo razmišljati koliko je ljudi stradalo radi mog kokaina...

2014. godine, nakon odslužene kazne, Interpolu sam odao sva imena, prezimena i lokacije skladišta droge, od Columbije pa do Italije.

Uzeo sam sav novac koji sam skupio, a to je iznosilo otprilike dvadeset i pet milijuna eura i sve sam ih uložio u izgradnju najveće svjetske komune. Od 2016. godine komuna je aktivna.

 I dalje imam traume od tog događaja u zatvoru i svaki dan posjećujem grob mladića koji mi je umro na rukama.

Kroz život sam se puno smijao, dok sam bio na vrhu, ali kada sam vidio destrukciju na kojoj sam zarađivao, više mi nije bilo smiješno.

 Moj život je usamljen i tužan, ali ispunjen osjećajem da pomažem ljudima.

(Toni Grbin, 8.b razred OŠ Centar Pula, Mentorica: Ina Delić)

 

Kako sam izgubio susjeda

            Otkako znam za sebe u zgradi sam imao susjeda, kojeg sam osobito volio. Bio je to miran i ljubazan čovjek krupne građe i vrlo snažan. Radio je u brodogradilištu i pristojno zarađivao. U stanu je živio sa suprugom i dvije kćeri koje su bile nešto starije od mene. Nismo se često posjećivali, ali kad je nešto trebalo pomoći, on je bio tu. Tata bi ga pozvao na kavu i on bi se rado odazvao. Meni je uvijek donio neku sitnicu kao dar. Znao je kad mi je rođendan i svake godine je došao sa čestitkom i poklonom.

Međutim, primijetio sam da mu je draže da ga moji roditelji ponude rakijom nego kavom. Sa posla je počeo dolaziti u pripitom stanju, a predvečer bi sjedio s društvom u obližnjem parku i pio pivo. Ispočetka je pored njega stajala mala boca piva, a kasnije velika, od dvije litre. Uvečer bi kući dolazio potpuno pijan, a iz stana su se čuli glasni i neugodni povici. Svađe su postajale sve češće. Njegova supruga je postajala sve očajnija, jer nije imala novaca da prehrani djecu. Počeli su posuđivati novce kako bi preživjeli. Susjed se gotovo nije trijeznio, a dugovi i krediti su rasli. Njegova supruga to više nije mogla izdržati. Jednog dana, spakirala je stvari, uzela kćerke i otputovala kod svoje rodbine u Bosnu.

Moj susjed se sasvim promijenio. Više nije dolazio na moje rođendane, a kad bi se sreli nije me pozdravljao. Pijan je odlazio i na posao, pa više nije smio raditi. Iz brodogradilišta su ga poslali na liječenje od ovisnosti, na otok Rab. Međutim, samo poslije nekoliko dana, pobjegao je iz lječilišta i vratio se u Pulu. Kada su u brodogradilištu to doznali, dali su mu otkaz. On je nastavio povremeno raditi na građevini, ali samo toliko koliko mu je bilo potrebno da kupi alkohol. U stan je doveo neku ženu koju je pokupio negdje na ulici. Mi smo bili sretni da je ta žena došla, jer se iz njegovog stana počeo širiti nesnosan smrad. Ta žena se o njemu brinula i gotovo svakodnevno prala posteljinu i odjeću od urina koji on više nije mogao kontrolirati.

Ubrzo je završio u bolnici, gdje je proveo desetak dana. Doktori su mu rekli da ima problema s jetrom te da mora prestati piti. On se jedno vrijeme toga pridržavao i tome smo se svi radovali. Čak je i mom tati obećao da u njega više nikad neće ni kap alkohola. Nažalost, obećanje nije održao. Nastavio je piti, mnogo više nego prije. Čak se nije mogao popeti niti uz stepenice, pa smo ga znali naći kako spava ili povraća u portunu. Jako se udebljao, ali on je izgledao više napuhan nego debeo.

Jednog dana, ispred moje zgrade, pojavilo se vozilo hitne pomoći. Čuli smo glasove u portunu, pa smo potrčali na prozor gledati što se događa. Ugledali smo kako medicinski tehničari vode mog susjeda. Zapravo, nije to više bio onaj moj dobri susjed s početka priče. Bio je to jadan i izmučen lik koji je više ličio na zombija nego na čovjeka. Nažalost, bilo je to zadnji put da sam ga vidio. Stan je sad prazan, a njega nema i nema ga više.

(Antonio Ramić, 8.a razred OŠ Centar Pula, Mentorica: Ina Delić)

 

Moja priča

Bio je petak. Petak kao i svaki obični dan u tjednu. Bilo je proljeće. Vrijeme kada sunce sja, ptice pjevaju, a cvijeće radosno pupa, raznoseći dugine boje po svojim laticama koje obasjavaju livadu radosnim, prirodnim bojama. Naprosto se nisi mogao osjećati loše, ali ja jesam. Znate ono razdoblje adolescencije kada vam sve ide na živce i poželite samo nestati i nadati se da nikome nećete nedostajati. Ja sam se upravo tako osjećao. Krenuo sam u školu sav mrzovoljan, te sam kao šlag na torti ovog „savršenog“ dana, dobio jedinicu iz lektire.

To me je dovelo do krajnjeg ludila, u kojem sam, bijesan, bacio klupu na pod i ljutito krenuo prema školskom zahodu. Počeo sam urlati, te sam opsovao sve žive i nežive ljude koji postoje na ovoj planeti. Mislio sam da mi je život gotov, kad odjednom, u zahod su ušli oni. Ona četvorica budala zbog kojih i dan danas patim.

Bili su opako odjeveni. Crne traperice, crna kožna jakna, pa čak im je i kosa bila crne boje. Imali su tetovažu zmaja na obrazu, kao što je i ja imam. Upitali su me zašto sam tako ljut i srdit. Odgovorio sam im da imam mnogo problema, a oni su se samo blago podsmjehnuli i pružili mi tu grozotu, koju ljudi nazivaju droga, te mi rekli da će, korištenjem toga, svi moji problemi nestati. Paf, kao magija! U tom trenutku nisam niti mislio o posljedicama koje me mogu snaći, nego sam samo brže bolje ugrabio to, te unio u svoje tijelo. Prvi osjećaj mi je bio odvratan. Kao kada pijete neki grozni lijek koji vas roditelji tjeraju da pijete kako bi ozdravili. Rekli su mi gdje ih mogu pronaći ako budem trebao još toga zla i otišli.

Desetak minuta nakon uzimanja droge osjećao sam se poletno kao ptičica. Škola je brzo završila, a ja sav sretan veselo odskakutao kući. Bio sam uvjeren da mi ništa neće moći upropastiti ovaj dan. Tamo su me dočekali dragi roditelji koji su cijeli svoj život dali da bi mene podigli među zvijezde. Joj, kad pomislim što sam im sve priuštio! Dobro, uglavnom, oni su me dočekali puni bijesa, a sve samo zbog one glupe jedinice iz lektire. Bilo kako bilo, stavili su me u kaznu u kojoj nisam smio imati mobitel, niti izlaziti tjedan dana. Užaaaaaasssss!!! Bio sam ponovno u depresiji i mržnji. Znate kako sve to ide, s pubertetom i hormonima. Takvo stanje navelo me da pobjegnem od kuće kroz prozor. Bili smo u prizemlju pa je bilo lako to izvesti. Spakirao sam samo odjeću za nekoliko dana, te malo kruha kako bih imao, tek toliko da mogu preživjeti, a vodu sam pio iz onih slavina što se nalaze u svakome parku.

Pitao sam se kuda sada, i sjetio sam se. Odlučio sam krenuti do one bande koja mi je ponudila stvar zbog koje sam bio poletan. Nisam znao što mi se događa. Nešto tako odvratnog okusa može te navesti da ga još više konzumiraš?! Da ne duljim, ta banda i ja smo postali najbolji prijatelji, a to sredstvo “sreće i zadovoljstva” ljubav mojega života. Sada mi se već povraća od te pomisli. Prošlo je već oko godinu i po’, možda i više otkako sam postao teški ovisnik. Banda i ja nismo imali novaca jer smo sve potrošili na alkoholna pića koja smo pili po cijele dane, ležeći na ulici i proseći za komadić kruha, a ako nam se posrećilo, i za koju kunu. Bilo nam je prekipjelo prosjačiti za ovo sirotinje što smo dobivali, te smo odlučili opljačkati malu benzinsku trgovinu koja se nalazi točno kraj ulaska u staru vojarnu, drugim riječima, tamo gdje nitko nikada ne zalazi. Mislili smo da će taj pothvat proći dobro, zapravo i je, ali ono što se dogodilo nakon toga…to nitko ne želi niti u svojim snovima.

Ponoć. Moja banda i ja sastali smo se točno iza te trgovine. Navukli smo maske te krenuli u pohod. Ušli smo unutra. Naravno, radnik je bio sam i nitko mu nije mogao pomoći. Dok je jedan iz te bande vikao na gospodina da brže stavlja novac u vreću, mi ostali smo uzimali stvari. Nakon što smo opustošili trgovinu u nevjerojatnih deset minuta, povukli smo se u vojarnu. Tamo smo prenoćili, te sakrili svoj plijen. Idući dan krenuli smo u kupovinu nove odjeće kako bismo se mogli ponovno uklopiti s ostatkom ljudi. Šetali smo mirno ulicama, kad odjednom, na stupu ugledasmo naše slike, a ispod piše: Traže se! Ako ih vidite, ne približavajte im se. Samo se obratite nama.

Mi smo bili sleđeni, odmah smo krenuli izraditi lažne putovnice, te smo idućim autobusom krenuli na aerodrom, na let za Los Angeles. Sve je išlo super, sve dok nas na aerodromu nisu zaustavili i vratili natrag, ali ovoga puta na policiju, gdje smo odradili dvije godine zatvorske kazne. Za vrijeme boravka u zatvoru sam se počeo pitati tko sam ja, što je meni ovo trebalo, zašto sam to radio?

Nakon zatvora sam se odlučio na promjenu. Posjetio sam centar za pomoć pri odvikavanju od droge. Odvikavanje mi je u početku teško padalo. Dovelo me do vrtoglavice, mučnine, pa čak i povraćanja, no nekako sam uspio sve to prebroditi, te sam nakon čak pet godina napokon postao normalan čovjek sa normalnim problemima. Ubrzo sam našao djevojku koju sam i oženio te dobio dvoje prekrasne djece. Danas sam sretan čovjek i da nije bilo ljudi koji su me zaustavili u ovisnosti sa drogom, sada bih vjerojatno ležao na ulici i prosio za komadić kruha.

(Dominic Marmilla, 8.b OŠ Centar Pula, Mentorica: Ina Delić)

 

Nikad neće ponoviti

Aleks je običan srednjoškolac koji prolazi kroz fazu odrastanja i puberteta. Sportaš je i igra za nogometnu reprezentaciju. Život mu je bio bajan dok nije upoznao Evana.

Evan je također srednjoškolac, ne bavi se sportom, nego leži doma i ljenčari. Alkoholičar je i uzima teže droge poput kokaina i ekstazija. Aleks je toga bio svjestan, ali se i dalje nastavio družiti s njim. Evan je subotom navečer odlazio na razne partije te je dolazio doma mrtav pijan i nadrogiran.

Jednom prilikom zvao je i Aleksa da dođe s njim u neki klub. Kako je bio povodjiv, pristao je. Prolazili su sati u tom klubu, a Aleksa je društvo nagovorilo na sve i svašta rečenicom "Jednom se živi".

Aleks je također počeo dolaziti kući mrtav pijan i nadrogiran, pa su njegovi roditelji poduzimali sve što su mogli da se makne iz tog društva. On je bio tvrdoglav i nastavio po svome te se iskradao iz kuće kako bi išao sa svojim društvom.

Jedne večeri ponovo je izašao u klub, pretjerao s konzumiranjem alkohola i tableta te na koncu završio u bolnici na ispumpavanju. Roditelji su mu bili šokirani.

Aleksa to nije sprečavalo da se nastavi družiti s lošim društvom, sve dok jednog popodneva nije stigla pošta na njegova adresu. Bilo je to pismo od hrvatskog nogometnog saveza. Aleks je izbačen iz reprezentacije. Kada je to pročitao, sve mu se posložilo u glavi. Izgubio je ono što najviše volio. Sve zbog društva. Bio je povodljiv i htio se uklopiti. Shvatio je da mu je ovo bio najgori period u životu, te obećao sebi i roditeljima da to više nikada neće ponoviti.

(Lucija Begonja, 7. razred OŠ Šijana Pula, Mentor: Vladimir Papić)

 

Odlučujete vi

Droga. Jedna mala riječ, a može ti uništiti život za sekundu. Kao što je meni. Sjećam se tog dana kao da je bio jučer.

Nakon škole, prolazila sam pored igrališta i ugledala Maju i Sinišu. Maja je imala kratku smeđu kosu sa šiškama, a Siniša crnu kosu poput mrklog mraka. Mahnuli su mi te sam im se počela približavati. Dok sam se hodala prema njima, uočila sam kako Siniša drži nešto u ruci i kako oboje imaju podočnjake i jedva otvorene kapke. Odlučila sam to ignorirati.

- Hej društvo! Što ima? – smireno sam rekla.

- Ma niš posebno. Siniša mi je baš pokazivao neke tablete koje je kupio – rekla je pomlao uzbuđeno Maja.

- Kakve tablete? – upitala sam radoznalo.

Siniša mi je pokazao bijele okrugle tablete koje su izgledalo pomalo čudno. Kao… Ne nije moguće.

- Je li ovo droga? – iznenađeno sam upitala.

- Da – odgovorili su u isti glas.

- Odlazim odavdje jer ne želim imati posla s vama i vašom drogom!

Okrenula sam se spremna otići.

- Ma daj, nisi valjda kukavica! – viknula je Maja.

Ljutito sam je pogledala.

- Kako si me to nazvala? – upitala sam ju.

- Kukavicom! – posprdno je odgovorila.

Tog trenutka, htjela sam je ošamariti ravno u lice, ali sam se odlučila suzdržati.

- Znaš, ako ne probaš reći ću tvojoj sestri sve o Janku! – nastavila je Maja.

Čim sam začula njegovo ime, srce mi je počelo kucati kao da će mi iz grudi iskočiti. Janko je bio moja simpatija od prvoga dana kada sam ga upoznala. Problem je bio u tome što je on dečko moje sestre, a ja sam ga poljubila. Sva sreća da nije još ništa rekao mojoj sestri, no ne smijem dopustiti da sazna. Polako sam uzela tabletu i stavila je u usta. U početku nisam ništa osjećala, ali nakon nekoliko minuta sam se počela osjećati čudno. Vidjela sam čudne šarene boje i imala sam osjećaj kao da ću poletjeti u nebo. Nisam osjećala nikakav stres. Zaboravila sam na školu i profesore. Bila sam potpuno opuštena.

Počela sam od tada sve više vremena provoditi vani i sav džeparac trošiti na tablete. Ponekad, kada ne bih imala novca, ukrala bih ga iz mamine torbice. Znala sam da je to pogrešno, ali jednostavno se nisam mogla oduprijeti. Kao da me je netko začarao. Ali karma te se kad tad domogne.

Trebala sam se naći sa Sinišom da mi da još tih tableta jer sam ostala bez njih. Od kada sam počela uzimati tablete jako sam se promijenila. Koža mi je postala bijela kao da godinama nije vidjela sunca, podočnjaci preko cijelog lica, a kosa mi je bila sva nepočešljana. Ugledala sam Sinišu kako stoji ispod ulične lampe koja je svojom svjetlošću osvjetljavala njegov bljedunjavi lik. Što sam mu se više približavala, ruke su mi se sve više tresle.

- Jesi li donio? – nervozno sam ga upitala.

- Da – kratko je odgovorio.

Iz džepa je izvadio plave tablete i dao mi ih je. Spremala sam se dati mu novac, no on je gledao negdje u daljinu. Zbunjeno sam ga gledala kad je iz čista mira počeo bježati. Mislila sam da je lud sve dok me netko nije potapšao po ramenu. Bio je to policajac. Stavio mi je lisice i odveo u postaju. Nazvao je moje roditelje i sve im objasnio, a mene je bilo sram pogledati ikoga u oči. Nakon nekoliko minuta, moji su roditelji stigli u policijsku postaju. Ono što sam vidjela, rastužilo me je toliko da su mi suze krenule niz lice. U majčinim očima sam vidjela tugu i razočaranje, a otac me nije htio niti pogledati. Sramili su me se i to se moglo jasno vidjeti. Poslali su me u ustanovu za odvikavanje gdje sam upoznala puno ljudi koji su mi pomogli u tom teškom životnom periodu.

Prošle su već dvije godine otada. Danas studiram medicinu kako bih mogla pomoći ljudima koji su se našli u istoj situaciji kao ja. Sinišu i Maju više nisam nikada vidjela, a sama riječ droga me podsjeti na majčine oči onoga dana. Prije nego završim ovu priču, želim vam nešto poručiti. Nemojte dopustiti da vas netko ucijenjuje kako bi ste napravili nešto što ne želite. Ne  odlučuju oni o vašoj sudbini. Odlučujete vi. Ako vas ikad netko pritišće da uzmete drogu sjetite se svoje obitelji i prijatelja jer ne štetite samo sebi, već i njima.

Zato reci drogi ne!

(Stefany Vučković, 7. razred OŠ Šijana Pula, Mentor: Vladimir Papić)

 

Ovisna

Čuje se hitna. Voze me u bolnicu. Teško dišem. Vode me u operacijsku salu. Padam u nesvijest. Budim se. Sve mi je mutno. Ne čujem ništa. Doktor dolazi do mene. Nešto priča. Ne slušam. Idem spavati. Sljedeći dan dolazi mi najbolja frendica Dora. Govori mi da su me stavili preko reda jer sam u svojim dvadesetima. „Još ima nade za mene“, govore.

- O, gdje si Dora, prijateljice. Sad, kad sam tu, možda bi netko trebao neko uzeti robu iz mojeg stana. Ne želim završiti u zatvoru.

- Slušaj sestro, imamo problem. Doći će policija uskoro. Što ćemo? – upita Dora.

- Ne brini prijateljice. Znam što ćemo  – rekla sam.

- Reci sestro  - odgovori mi.

- E, reći ću im da je bilo ludo. Da smo se samo malo zabavljali i da su drugi ljudi donijeli tu „koku“. Znači, reći ću im da sam malo pretjerala, ali da nisam ovisnik i da ni od koga nisam ništa kupovala. Dali su mi na poklon i tako. Šta oni znaju da smo je mi prodavale? Ništa nam se ne može dogoditi. Samo se drži priče. 

- Misliš da će vjerovati? – upita Dora.

- Naravno da hoće - odgovaram. Dora ode kući, a ja spavati. Ubrzo me probudi policija. Dora je pored mene.

- Gospođice Janić, možemo li razgovarati vama, vani? – upitao ju je jedan policajac. Dora im je nešto objašnjavala, a zatim predala svoj mobitel. Ušli su u sobu i pustili snimku mojeg i Dorinog razgovora. Sve je snimila da bi se izvukla iz zatvora, a ja ću morati odslužiti neko vrijeme. Mogla sam i znati. Nema prijateljstva među narkomanima.

(Mirna Rajlić, 6. razred OŠ Šijana, Mentor: Vladimir Papić)

 

Prosjak

Jednoga dana dječak Ivan išao je u školu. Putem je susreo prosjaka koji se tresao od hladnoće. Budući da je Ivan, sa školom trebao ići na izlet na Učku, u svojoj je torbi imao deku. Dječak je prosjaka pokrio dekom i otrčao u školu. Kada je došao u razred, nikoga nije bilo. Bio je tužan i nije znao što će napraviti. Sjeo je u klupu i razmišljao. Tužnoga lica krenuo je kući.

Na povratku, ponovno je susreo prosjaka. Prosjak ga je upitao: „Zašto si tako tužan?“ Odgovorio mu je kako je zakasnio u školu i da je propustio odlazak na izlet. „Biti će još puno izleta, ništa se ti ne brini“, rekao je prosjak. Ivan je nastavio hodati do kuće. Kada je ušao u kuću, mama se iznenadila što nije na izletu i upitala: „Zašto nisi na izletu?“ „Zakasnio sam, jer me je zadržao prosjak“, odgovorio je mami. Objasnio je mami što je napravio za njega, a ona ga je pohvalila. Nakon razgovora sa Ivanom, nazvala je učiteljicu i upitala je gdje su. Rekla joj je da su nedaleko od njihove kuće. Dječak je istrčao iz kuće i za nekoliko minuta stigao je na autobus.

Tijekom vožnje, Ivan je , kroz prozor autobusa, ugledao prosjaka kako se drogira. Bio je žalostan. Kada su stigli na Učku, nije imao volje za ništa. Nakon nekoliko sati, djeca su sjela na svoje deke, no Ivan deku nije imao jer ju je poklonio prosjaku. Zbog toga morao je otići u autobus te su za njim došla i ostala djeca. Stigli su doma i je učiteljica nazvala Ivanovu mamu i ispričala joj kako je Ivan bio odsutan i neaktivan na izletu.  Savjetovala joj je da porazgovara s njim. Kada je Ivan ušao u stan, mama je vidjela Ivanov tužan izraz lica i upitala ga: „Sine, zašto si tako tužan?“  Odgovorio je žalosno: „Vidio sam prosjaka kako se drogira“. Rekla mu je da razmisli što će učiniti. Ivan je otišao u sobu. Legao je u krevet i razmišljao. Došlo je vrijeme za spavanje. Kada je mama ušla u sobu vidjela je da Ivan još ne spava. Zatvorila je vrata i otišla bez riječi. Ivan nije zaspao do dugo u noć, a kada je zaspao imao je noćnu moru.

Sanjao je kako je odrastao. Hodajući ulicom, primijetio je staru zgradu. Ušao je unutra i ugledao prosjaka kojem je pomogao kad je bio mali. Prosjak se drogirao. Izašao je van i  razmišljao kako si prosjak upropaštava život. Budući da je bio zamišljen, nije vidio veliki kamen ispred sebe. Zapeo je za njega i pao na pod. U tom se trenutku probudio.

Otišao je na doručak. Dok je jeo, pričao je mami što je sanjao. Spremio se i krenuo na zadnji dan škole. Ponadao se kako će ponovno susresti prosjaka, no njega nije bilo pa je pomislio kako je san možda stvaran. Dan u školi bio je bogat sportskim aktivnostima, ali Ivan je sjedio sa strane i nije bio zainteresiran. Odjednom se čula sirena. Brzo je otrčao do mjesta gdje se zaustavilo vozilo hitne pomoći. Vidio je kako na nosilima odnose prosjaka. Gledao je zamišljeno za kolima hitne pomoći. „Ne smijem ovako završiti, ne smijem ovako završiti, ne smijem ovako završiti“, potiho je ponavljao spuštene glave. Prekrio je uši kako ne bi morao slušati sirenu. Kada se vozilo hitne pomoći dovoljno udaljilo odlučio je spustiti ruke. Začuo je radosno dječje klicanje. Podigao je glavu. Svugdje oko njega djeca su se igrala i smijala. Njihova sreća izmamila mu je osmijeh na lice. Odlučio im se pridružiti.

(Luana Stojimanov, 6. razred OŠ Šijana Pula, Mentor: Vladimir Papić)