Ekskluzivni razgovor sa dobroćudnim “divljakom” iz Rovinja

NAKON PETE PROFI POBJEDE ALEN "SAVAGE" BABIĆA SMO SRELI U PULI
Poznati profi boksač iz Rovinja Alen Babić (48. teškaš svijeta) nakon pete uzastopne profi pobjede stigao je malo u Pulu gdje je održao prezentaciju boksačkih vještina u dvorani Athletic Gyma. Bila je to i prilika da s njime malo porazgovaramo i da ga ljudi u Istri još malo bolje upoznaju i šteta što nije bilo vremena za duže druženje jer ga je u dvorani čekalo tridesetak boraca. Iako nadimka "Divljak" (Savage), Alen Babić je u privatnom životu jedan obični i susretljiv dobrućudni momak koji je vezan za svoj kraj i svoju obitelj.
Da odmah na početku razjasnimo, mjesto tvog rođenja je...?
- Rođen sam zapravo u Puli, jer nema rodilišta u Rovinju, ja sam zapravo u Rovinju odrastao, ali čim sam završio školu s 18 godina, ja sam otišao u potragu za nečim...
Kakvu su tvoji prvi dodiri s boksom?
- Ja sam prvo 12 godina trenirao rukomet, a poslije toga sam s 18 godina počeo trenirati MMA u Poreču, tako da sam stalno putovao Rovinj-Poreč, Poreč-Rovinj, postao sam prvak Hrvatske u MMA, te sam otišao u Rijeku da tamo malo pobrusim sve tehnike i onda sam sa 20 godina ušao u boksački klub Rijeku, gdje su me svi zdušno primili i tako sam počeo trenirati boks.
Kakva ti je bila amaterska karijera?
- Imao sam jako dugačku i bogatu amatersku karijeru, bio sam priznat borac u Hrvatskoj, bio sam prvak Hrvatske, jedna godine najbolji boksač Hrvatske, bio sam na jedan meč do Olimpijade u Riju, išao sam na Europsko prvenstvo tamo sam izgubio. Imao sam neklih 90 mečeva, jako puno sam ih završio prekidom, što je malo čudno za amaterski boks, sve u svemu nije bila neka spektakularna karijera, ali sam ponosan na nju.
Nakon pobjeda protiv Wintersa i Kennedyja, u samo pet profi mečeva, dospio si čak do 48. mjesta na rang listi najboljih svjetskih teškaša, da li su u nešto vidjeli u tebi ili...?
- Mislim da su nešto vidjeli, jer to je stvarno rijetko da netko s pet mečeva bude tako visoko na rang listi, sada sam za vratom Hrgoviću koji je desetak mjesta ispred mene (34.). Uzimao sam borbe, nisam birao, jednostavno nisam htio ići normalnim putem, htio sam što brže kao Lomachenko i to sam rekao Eddie Hearnu i Dillian Whiteu i oni su to ispoštovali i gurali su me u borbe puno većeg kalibra.
Koliko ti je znači suradnja s Dillianom Whyteom?
- Ma sve, Dillian Whyte je mene napravio, ja sam prije Whyte bio u pet kampova sa svim poznatim boksačima i po prikazanom u soparingu svaki od njih mi je trebao dati šansu, ali samo Dillian Whyte mi je dao šansu, što mi je jedino i trebalo.
Slijedeći meč je?
- Evo sad imam meč 21. studenog protiv Toma Littlea, moguće i kao predborba revanš meču Whytea i Povetkina.
Reci nam nešto i o tvom humanitarnom radu, jer malo je znano da si za vrijeme korone pomagao u Crvenom križu u Rovinju?
- Jesam, stalo mi je da mi sportaši pomažemo, sada sam i dobio prostor na instagramu gdje me prati 17.000 ljudi i tamo mogu reći ono što mislim. Išao sam pomagati ljudima u to vrijeme, i uvijek ću ići u takvim situacijama, smatram da treba pomagati kad je najteže. Tako sam se osjećao, tako sam napravio i uvijek ću tako napraviti.
Zbog tvog specifičnog boksačkog puta, imaš li poruku za mlade borce, boksače?
- Ako ih moja priča bar malo nadahnjuje, neka je prate, jer za boks i borilačke sportove ne treba vam nikakva specijalna oprema, osim par starih patika, ja sam prvih dvadeset mečeva boksao u tenisicama za košarku, to je stvarno jedan sport za siromašne, uđite u dvoranu i trenirajte.

(Preuzeto: REX / Dorijan Vrkljan / foto Elvis Malagić)